Svijet je slavio, bila je zvijezda Metropolitena i Bečke državne opere, među najpoznatijim mecosporanima 20. vijeka, operska diva Biserka Cvejić danas je najveća živa legenda opere u Srbiji. Dobitnica brojnih nagrada, francuske Legije časti, primadona sa satusom emeritusa, u svijetu je poznata kao jedan od najuspešnijih mecosoprana, ostvarivši 77 glavnih mecosopranskih uloga i zaigravši u skoro 1.800 operskih predstava. Nastupala u starom Metropolitenu i pjevala sa najvećim svjetskim imenima poput Renate Tebaldi, Franka Korelija, Đuzepe Sjepi... Na slici pokazuje i Zubin Mehtu... Bila je među zvijezdama na zatvaranju stare kultne njujorške opere, dio gala koncerta, ali je svojim glasom otvorila i novi Metropoliten pjevajući Lauru u Đokondi. Kakvo je to vrijeme bilo...
– Veličanstveno. Njujork sam obožavala. Tu u Njujorku toliko ima Italijana da je Met uvijek pun, sala je krcata, karata nikad dovoljno... Njujorška opera ima međunarodnu publiku. Jako sam uživala u angažmanima u Metropolitenu. Imala sam dosta uloga i sa njima putovala, imala sam velike dirigente i pjevače, divne pjevače za partnere, prisjeća se u ovom razgovoru za „Dan” jedinstvena Biseka Bisa Cvejić.
Na sceni je bila sve ono što nije u privatnom životu, a uloge je ređala u dvoranama od „Kovent gadenu”, teatru „Kolon” u Buenos Ajresu, „Skali”, „Aveni” u Veroni, napuljskom „San Karlu”... Kao na filmskom platnu po holivudskom scenariju živi u osami svoje vile u najelitnijem dijelu Beograda. Prostrana dnevna soba ispunjena je baroknim detaljima i raznim umjetničkim predmetima, u odaji pored uključen televizor, a oko nas uspomene raskošnog umjetničkog života. U toj kući sagrađenoj 1923. godine je više od tri decenije.
– Ovo je prva izgrađena vila u našoj, Puškinovoj ulici, i u njoj su živjeli otmeni ljudi. Ovdje smo se doselili zahvaljujući mom suprugu Dušanu Cvejiću, koji je liječio roditelje uglednog inženjera, poznanika Nikole Tesle. Živjeli su u prizemlju, a mi smo se doselili na sprat, upravo ovdje gdje sjedimo. Naš dom je bio potpuno opremljen, a krasile su ga mnoge stvari sa kraljevskog dvora Obranovića. Slike na zidu je Natalija Obrenović darovala porodici koju je moj muž liječio. Budući da sam dobro zarađivala, dogovorili smo se da ja šaljem novac njihovom sinu koji je studirao u inostranstvu. Iako su me prihvatili i voljeli kao svoje dijete, uvijek mi se činilo da nikada nisam uspjela da im dovoljno zahvalim. Ovom priliko želim da im poručim: „Ako me vidite sa onog svijeta, veliko Vam hvala”, otpočinje svoju životnu priču Biserka Cvejić.
Pored nas prva monografija koja je u SFRJ izašla o jednom umjetniku, koju potpisuje slavni novinar Slobodan Elezović. Na koricama, u skladu sa karakterom velikana, jednostavan naslov „Biserka” i njena fotografija, onda život za film, koji kreće pričom o siromašnoj djevojčici iz rudarske porodice, djetetu emigranata iz Dalmacije u Belgiju, pjevanje u kući, crkvi, na ulici gdje je zarađivala neku paru... I onda povratak, avanturistički put za Titovu Jugoslaviju kao slijepi putnik u vozu s humanitarnom pomoći, put u slavu i ljubav...
– Duško, koji je bio i operski pjevač i ljekar, i ja smo se upoznali 1948. na času pjevanja. Pošto su nas kolege, prije nego što smo započeli vezu, oslovljavali kao par, Duško mi je jednom prilikom rekao: „Bise, hajde da probamo da budemo zajedno, šta nas košta”. I tako je sve krenulo. Duško je bio divan čovjek. Bio je skoman, zasmijavao me je vicevima koje je pričao na jedan otmen način. Nasrećniji je bio kada je bio uz mene. Kada nije bio kraj mene, strpljivo me je čekao u Beogradu. Nije mu bilo lako, priča Biserka koja je zarad supruga na vrhuncu napustila karijeru svjetske primadone.
– Suviše dugo smo bili odvojeni. Ne bih prekinula karijeru da je živio sa mnom u Beču. Njegovo dvodecenijsko strpljivo čekanje bilo je razlog da napustim scenu. Bilo je dosta, ljubav i on bili su mi važniji od dalje karijere… sjeća se prohujalog vremena ova divna žena.
U njemu je, kao u bajci, od Pepeljuge postala princeza operske pozornice, koja je simpatije i komplimnte pobrala i velikog latino srcelomca i isto tako nenadmašnog operskog pevača od Marija del Monaka, posebno, sjeća se u Nici gdje je s njim pjevala Samsona i Dalilu... Muškarci su joj se udvarali... Jedan za kojim su uzdisale žene glumac Rok Hadson, inače prijatelj Tebaldijeve, pozdravio je i rekao joj u garderobi Metrololitena: „Pa, zbog Vas možda počnem da učim pjevanje i da pjevam”. Pjevala je i Titu i Jovanki...
– Na sceni jesam igrala sve ono što nisam smela u privatnom životu. Kao što rekoh, bila sam pomalo iskompleksirana. Kao siromašno dijete smatrala sam da moja ljepota nije ništa posebno, već kao svake druge djevojke, pa sam se tim kompleksima svetila upravo na sceni. Kad sam bila Karmen, trudila sam se da sam Karmen, a najviše su mu ležale, naravno, Verdijeve uloge. Tu sam uživala, jer sam tada bila ono što sam željela, a znala da nikada biti neću. One su ispunile jedan dio mog života i učinile da sam imala i srećnu, a ne samo lijepu karijeru, kaže Biserka.
Od družbenice Ljubinke traži da donese ogromnu forografiju, možda i najznačajniju kako rame uz rame pjeva sa svjetskim imenima na otvaranju Metropolitena. Nakon toga usledio je bal... a raskošnih prijema sjeća se i Argentini, Italiji... Ipak, iako ljepotica i diva, nije bila ni nalik na one sa filmskog platna.
– Moj Duško posebno nije volio da ide na takve događaje i ja sam uglavnom bježala sa tih prijema, ali to ne valja, jer se tamo sklapaju poznanstva, kontakti... Mnogo više bih dobila da sam bila ne prepotentna, već makar svjesna šta sam, i ko sam. A, uvijek sam imala kompleks niže vrijednosti, zbog siromaštva koje sam od rođenja sobom nosila… Bila sam kćerka rudara, koji se ugušio od plina u belgijskom rudniku, gdje smo dospjeli iz Dalmacije, takođe bježeći od siromaštva – kaže Biserka Cvejić. Na našu konstataciju da je sišla sa scene kao mecosporan kraljica i da je danas naša živa legenda operske umjetnosti, opet je skoromna u odgovoru:
– Ne mogu ja to za sebe da kažem.
Naš razgovor prekida poziv iz Zagreba njenog prijatelja, novinara Elezovića. Biserka kaže da osamu naruše pozivi njenih studenata sa svih strana svijeta Irene Zarić, Milene Kitić, Snežane Stamenković, Nikole Kitanovskog, nešto rjeđe Dejana Lučića...
– Ima tu još učenika koji se javljaju, ali neka mi oproste što sad ne mogu svih da se sjetim u trenu. Bariton Makedonac Boris Trajanov se često javlja. Zove me u goste, bila sam kod njega u Skoplju već par puta. I uvijek doživim nešto jako lijepo i toplo. Onaj ko me se sjeti i ovako, ostane mi još draže u sjećanju – sa smješkom konstatuje Biserka, i dodaje da je i danas na vezi sa još jednom jugoslovenskom divom svjetske slave – altom Ružom Pospiš Baldini. Iz narodnog pozorišta u Beogradu niko je ne zove, a odustala je i od organizovanja tradicionalnih rođendanskih žurki.
– Poslednja velika žurka je bila za devedeseti rođendan u Narodnom pozorištu. Bilo je to divno veče. Možda će biti i sljedeće godine kada ću prostaviti devet i po decenija života, kaže Biserka, koja se i tokom ovog razgovora šali i puna je duha zbog koga su je kolege, prijatelji, poznanici voljeli. Zvali su je mangupom na sceni.
– Da, takva sam bila. Znala sam da izvedem neki geg pod reflektorima, ali i privatno sam voljela šalu. Kad smo Radmila Bakočević i ja bile u Monte Karlu, ona znate kakva je dostojanstvena i ozbiljnog držanja, toliko se smijala mojim dosetkama da je na kraju sjela na trotoar. Imala sam lijep kontakt sa kolegama, znam dovoljno stranih jezika, umijem da se snađem. Pogotovo sam se šalila sa Italijanaima, oni su jako duhoviti. Publika je broj jedan. Bila sam spontana i na bini šaljiva, priča velika diva u ovoj ispovijesti za naš list. Ispraća nas potpisujući fotografije iz doba najveće slave zlatnim mastilom u stilu jedne Kalas, poziva opet u goste i s vrata vile još jedna poruka:
– Kada bih se ponovo rodila opet bih pjevala operu i opet bila na sceni...M.Njeguš